preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Josipdol"

 > PRO TOUNJ
A kod nas...

Generacijo posebna si

Autor: Anita Poljak, 13. 6. 2016.

        Kada pred svojim učenicima priznaješ da imaš tremu, da te je strah, da ne znaš hoće li to ispasti dobro, kada ti ruke drhte čitajući najljepše obraćanje svom razredu koje sam čuo u životu, mogu zaključiti samo jedno – generacijo posebna si. Tako je bilo u petak kasno poslijepodne kada se je kolegica Katarina obraćala svojim osmašima u Tounju. S toliko biranih riječi, topline u njima i ljubavi poželjela im je mirne vjetrove u budućoj  plovidbi kroz srednju školu i život. Toliko je to bilo iskreno i lijepo da smo zanijemili.

Oči su nam postajale vlažne, a suze nisu  htjela niz obraz. Postojala je mogućnost da s njima prođe sve ono iz nas što smo osjećali prema njima. Te minute pokazuju još jednom bez obzira na sve drugo, da je učitelj biti lijepo, a razrednik još ljepše. “Želi li još netko uputiti koju riječ“ obraća se Katarina nama. Sine mi kroz glavu odgovor kolegice Andreje da ljude određuju njihovi postupci. Ima li se smisla još javljati i obraćati osmašima ili kako načelnik općine reče srednjoškolcima. Trebam ili ne trebam traje kratka borba u meni. Preletim pogledom po njima, po njihovim frizurama, s mjerom izabranoj odjeći i sa strahom dignem ruku javljajući se za riječ. Da razbijem tremu u šali  izgovaram: “Ja bih odgovarao“. Strah i trema hoću li dovoljno dobro opisati kakvi su nije više prepreka. Ustajem, gledam u njih i prisjećam se.

Peti razred- prometna grupa. Danima vježbaju vožnju poligona u dvorani. Kolegice izvode nastavu u razredu iz tjelesne kulture cijeneći njihovu volju. Poslije nastave ponovo po tko zna koji put ulaze u dvoranu i vježbaju. Petkom, subotama i radnim danima. Budno oko mame Fanike Capan - tako smo je zvali - prati da sve bude u redu. Odlaze na županijsko i postaju apsolutni prvaci. Vraćaju se s pet pehara u školu i ostaju isti. Odlaze na državno.

Plitvice. Čekamo vlakić. Odjednom iznenada nastaje kolo, ruke se drže zajedno i kreće pjesma. Začuđeni koreanci, španjolci, japanci i ostali turisti gledaju, fotkaju i na kraju plješću. Vlakić stoji i čeka, vozač se ne usudi prekinuti nastup koji pokazuje pripadnost mjestu iz kojeg dolaze, države u kojoj žive.

Vježbe iz  tehničke kulture. Oni spretniji i brži nose vježbe na pregled i ocjenjivanje. Prilaze drugima u razredu i pomažu bez zadrške. Vesele se svojem uspjehu i uspjehu svojih prijatelja. Gledam zadovoljno i predem u sebi.Kada bih trebao iznenada otići u Ogulin ili Josipdol, a u dogovoru s njima, našao bi ih tamo gdje su sjedili prije odlaska ili  kako rješavaju zadatak koji sam  zadao.

Shvatim u trenutku da se neću moći zaustaviti, sjećanja naviru i iskreno im priznajem pred svima : „Ne mogu više „.

Određuju li  postupci ljude ?

Sretno vam bilo generacijo koja tjera sivilo ovih oblaka  i budi nadu da će sutra biti sunčani dan……

Nema fotografija. Postoji razlog. Sjećajte ih se po djelima, a ne facama. Lica im se mogu promijeniti ali sve ostalo ne.

Petar Malnar  




CMS za škole logo
Osnovna škola "Josipdol" / Karlovačka 17, HR-47303 Josipdol / os-josipdol.skole.hr / ured@os-josipdol.skole.hr
preskoči na navigaciju