preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Josipdol"

 

 

Život je lijep

    Još uvijek se jasno sjećam svega. Sjećam se svake majčine suze, svakog očevog tužnog pogleda, svakog trenutka koji je iznova razarao njihova već izmučena srca.

         Tada sam bila sedmogodišnje dijete. Još nesvjesna da će se moj život potpuno promijeniti, dane sam bezbrižno provodila u igri. Od sada će zvuk crtića zamijeniti majčini bolni jecaji, a vedri komadi majčine odjeće pretvorit će se u sumorne, crne, precrne za dječje nasmijane oči. Svi ukućani su se veselili novoj prinovi, jedva smo čekali upoznati to malo, nježno stvorenje  i toplo mu se nasmiješiti , ali sudbina je imala drugačije planove za nas. Odlučila nam je okrutno oduzeti to naše malo blago.

 Sjećam se da smo često mama i ja sjedile u boravku  i samo smo promatrale njen trbuh, iz dana u dan je rastao  i postajao sve veći i veći. Zbilja je predivan osjećaj kad znaš da u majčinoj utrobi raste i razvija se nešto tako nevjerojatno, tako čisto, tako nježno. Samo promatrati nešto takvo je blagoslov, a onaj tko ima priliku svaki dan gledati to slatko djetešce kako se smiješi, kako spava, kako jede, najveći je sretnik na svijetu. Onaj tko nikada nije iskusio ništa takvo  ne razumije koliko je gorak osjećaj biti zakinut za takav blagoslov..

         Iako mi je većina mog djetinjstva u magli, taj dan i dalje jasno pamtim i zauvijek ću. Tog kobnog dana, moj pogled na svijet se potpuno promijenio. 11.12.2006. naš mali anđeo nas je prerano napustio. Sjećam se da je tata jednom rekao da nikad nije ni pomislio da će svom potomku, umjesto krevetića, kupovati lijes. Zapamtila sam i da su mu kupili zeleno odjelce  s kapicom iste boje. Bilo je tako majušno, tako nedužno, baš kao i ono maleno, tek rođeno biće, koje će do kraja vječnosti nositi isto to odjelce, istu tu kapicu. Umjesto snažnih majčinih ruku, njega grli beskrajna tmina i tišina. Njegove rukice su hladne, plave, i stalno dozivaju majku i žele da mu pomogne. U malenom drvenom lijesu zatočen je jedan mladi ljudski život, život koji nikada nije imao priliku postojati. Ali mali braco ne shvaća da je njegova sudbina crnja od samog vraga. Teško je razmišljati o činjenici da njegove ruke nikada neće dodirnuti, oči nikada vidjeti, uši nikada čuti, niti noge ikada hodati. I dan danas, skoro osam godina kasnije, imam osjećaj kao da me dio fali, kao da nisam potpuna. Iako nisam imala priliku vidjeti kako izgleda drugi dio mene, osjećam ga, znam da je tu, u meni.

         Divim se svojoj mami. Nepovratno je izgubila dio sebe, dio koji nijedna majka ne želi izgubiti¸  ali kako je i sama rekla, život ide dalje. On će uvijek biti tu, obitavati u našim srcima i mislima. No majka ima dvoje djece, dva stvorenja koja odišu životom, koja ju trebaju. I svaki dan se ustaje, cijenivši to što ima  i svaki dan nam ponavlja: „Moj život je lijep i vas dvije mi ga činite lijepim!“

Ana Juraić 8. razred Tounj

     

Brojač posjeta
Ispis statistike od 27. 11. 2013.

Ukupno: 296576
Ovaj mjesec: 3388
Ovaj tjedan: 181
Danas: 42
 
 

 

 

 
 > PRO TOUNJ  > Literarni kutak
CMS za škole logo
Osnovna škola "Josipdol" / Karlovačka 17, HR-47303 Josipdol / os-josipdol.skole.hr / ured@os-josipdol.skole.hr
preskoči na navigaciju