Zamislite da je život jedan dan i da u dvadeset i četiri sata doživite cijeli život. Od pola jedan do dva sata trajalo bi djetinjstvo u kojem svijet gledamo kroz ružičaste naočale i baš ništa nas ne zanima osim igre. Igrajući se, malo i učimo.

U dva sata je vrijeme za školu i teške knjige. Sada već učimo kako zdravo živjeti i pristojno se ponašati. Do pola četiri škola bi bila već gotova,  osim ako nismo pali razred pa bi nam školovanje potrajalo malo duže.

Nakon toga slijedi bar sat vremena traženja posla kojeg uopće nije lako naći.

Od pola pet već počinju teći ozbiljni sati u kojima se radi naveliko i nema baš predaha.

U osam sti smo ostarjeli i idemo u mirovinu u kojoj ćemo se, ako smo imali bar malo sreće,igrati s unucima.

Minutu prije ponoći liježemo u krevet i razmišljamo koliko smo u stvari mudri bili dok smo uživali u ružičastim naočalama djetinjstva a da toga nismo bili ni svjesni.

                                                     Leo Salijević,VI. razred