2011-10-13 07:58:10

Još ima ljudi koji nisu zaboravili rodni kraj svojih roditelja

Kada čovjek u životu sretne i upozna nove ljude,kada ga iznenadi spoznaja da ima takvih koji za svoj posao ne traže ništa,a žele nešto dati, mora si postaviti pitanje:“ Kako im se odužiti “?Napisati nešto o njima,pokloniti im nekoliko toplih rečenica,upoznati s njima kraj u koji su došli.Ne dopustiti da njihova ideja pretočena u djelo,u rad s najmlađima ostane poznata samo nekolicini djelatnika škole.

        Katarina Oštarčević,mlada studentica prava iz Zagreba  s korijenima iz Tounja želi se zahvaliti svojim roditeljima na poseban naćin.Ne rječima,osmjehom,zagrljajem.Odlučila je to pokazati svojim djelom.Ponovo se prisjetih crtice iz života kad je moja mlađa kći sa svojim sadašnjim suprugom otišla  prošle godine u meni uvjek drage Lokve i zaručila se  u njima.

 

        Sjetih se jutros članka u Jutarnjem i predivnih riječi novinara kojima je opisao život i djelo Đibonijevog tate,autora dalmatinske himne“Dalmatino povišću pritrujena “.Dubina tih riječi,njihova osjećajnost i težina najveća su pohvala tom  velikom čovjeku.Od malih ljudi nastaju veliki,od malih djela nastaju velika.Mali koraci prevaljuju velike udaljenosti.

        Katarina Oštarčević,mlada studentica prava iz Zagreba  s korijenima iz Tounja želi se zahvaliti svojim roditeljima na poseban naćin.Ne rječima,osmjehom,zagrljajem.Odlučila je to pokazati svojim djelom.Ponovo se prisjetih crtice iz života kad je moja mlađa kći sa svojim sadašnjim suprugom otišla  prošle godine u meni uvjek drage Lokve i zaručila se  u njima.

Nije tu kao i kod Katarine potrebno puno riječi.Djela govore sama za sebe.

     U zdogovoru i razumijevanje  načelnika općine Tounj,škole i roditelja djece otvorila je likovnu radionicu za najmlađe.Dolazi petkom iz Zagreba u Tounj,druži se s najmlađima,prenosi im svoje likovne spoznaje  i zajedno svi zadovoljni crtaju.Promatram sa strane.Katarini osmjeh ne silazi s lica,a djeca ozbiljno izvršavaju svoje likovne obveze.Rezultat su crteži,onakvi kakve ih u svojim glavicama vide mališani.Tamo gdje su Katarinini roditelji pred dvadeset i više godina provodili svoja dopodneva 8 godina,Katarina provodi sate družeći se s djecom.Kako je izjavila,želi da djeca nauče raditi u grupama,da razvijaju osjećaj solidarnosti i jačaju međusobna prijateljstva i poznanstva.

    U ovim vremenima kada su ljudi utihnuli i povukli se u sebe  jedna je lampa zapaljena.Neka ta lampa zapali drugu,druga nek zapali treću i neka bude svjetlost.Neka se pamti tko je zapalio prvi plamen.Volontirati u znam zahvalnosti svojim roditeljima i njihovom kraju ,volontirati s najmlađima istinska je radost ljudima dobrih namjera.

Ako i stariji zaborave,pamtit će te djeca s kojima si radila,povlačila prve poteze kistom i olovkom i za koje si bila „teta Katarina“.

                                                                    

 Uvijek ima ljudi koji ne zaboravljaju


Osnovna škola Josipdol