Literarni radovi Mateja Vukovića
Autor: Anita Žanić Prebežić, 16. 2. 2018.
Učenik sedmog razreda Matej Vuković vrlo rado piše i promišlja o temama koje ga okupljaju, a priznanje njegovim radovima i načinu pisanju je sudjelovanje na županijskoj razini LIDRANA 2018. Odvojite koji trenutak i otkrijte čaroliju riječi iz " Matejevog pera". Magla Pa...što je to magla? Je li to bijela svijetlost, bijela tama što nam ulijeva strah u misli našeg prostranstva? Zamagljenje bijelo, kazna za nas, ljude. Ili je to samo naše djelo što nas pokušava uništiti? Pa možda i jest jedan dio nevidljive izmaglice svijeta.
Moj put
Pa...tko sam ja?
Samo jedna svijeća
čiji će se plamen ugasiti
i nestati u zaborav.
Samo jedna kap u dubinama mora
koja tone prema dnu
i prilagođava se tami.
Ili samo jedna pahulja snijega
koja će se otopiti pod sjajnim zrakama sunca.
A kamo će nestati to svjetlo
koje je stvarao preostali i jedinstveni plamen sreće?
Kamo će stići ona izgubljena kap vode
u mračnim dubinama mora?
I kristali otopljenih pahulja snijega.
Kamo će nestati moja životna radost
natopljena dječjim sjećanjima veselja?
Pa možda u sjenu djela naših,
ili samo u nova,
nama neupoznata, prostranstva svijeta.
Zapis s puta
Noćni je mrak napuštao zvijezde koje su širile veselje i pouzdanost novog osvanulog jutra, jutra čije su zvijezde nestajale u magli.
Tama se izgubila, a svijetlost se ipak svojim prostranstvima, nije mogla ugledati. Stvarala se samo bijela hladnoća koja bi vam pružila osjećaj straha i samoće samo jednim njezinim pogledom. No, pa zar… tko bi onda rekao da su mjesta pohranjivanja svježine zauzele baš one, neupoznate i netaknute, špilje? Njihov bi strah preuzeo onaj specifičan dio ljepote pridavajući ravnotežu tami i nedostatku sjaja. No i s smrznutim kapljicama vode stvarao bi se ledeni štit koji bi ipak zadržao kamene plohe zapanjujućima. Pa, gdje su onda ta mjesta naših razmišljanja o ostavštini pripadajućeg svijeta i gdje se skriva taj jedinstven miris naše skrivene raskoši? Gdje je ta mladost skrivena u nepoznatim dijelovima našeg stijenja, i naša zanimanja utopljena u kapljicama vode naše sreće. No što bi bilo kad bi se vrata tih znanja naglo otvorila? Možda i ne bismo imali ovakve špilje mira, špilje punih želja o novim nadama onih mračnih noći dovoljno neobasjanih kasnim zrakama mjeseca.
Zato je dovoljno potražiti ono malo svijetla svoga srca kojim bi si ipak mogli predočiti da sami sebi ne stvaramo ova prostranstva već ih dobivamo kao posebni dar neupoznate izmaglice zvijezda.