preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Josipdol"

Učenički literarni radovi

Priča vatrogasnog veterana

Autor: KATARINA GRAČANINA, 4. 10. 2012.

Kako je naše Oštarije tradicionalno vatrogasno mjesto, a DVD Oštarije osnovano 1902. godine i ove godine slavi 110 godina postojanja učinila se izvrsna ideja da se sačini intervju s jednim od vatrogasnih veterana. I ne samo iz tog razloga već da se podsjetimo na stari autohtoni oštarski dijalekt čakavačko-ikavskog izgovora kojim se još malo tko zna služiti. Odluka je pala da to bude najstariji vatrogasni veteran u poodmaklim devedesetim godinama, ali još uvijek vitalan i spreman na razgovor.

 

Kako je naše Oštarije tradicionalno vatrogasno mjesto, a DVD Oštarije osnovano 1902. godine i ove godine slavi 110 godina postojanja učinila se izvrsna ideja da se sačini intervju s jednim od vatrogasnih veterana. I ne samo iz tog razloga već da se podsjetimo na stari autohtoni oštarski dijalekt čakavačko-ikavskog izgovora kojim se još malo tko zna služiti. Odluka je pala da to bude najstariji vatrogasni veteran u poodmaklim devedesetim godinama, ali još uvijek vitalan i spreman na razgovor.

Na pozdrav i pitanje što se radi dobili smo odgovor kakav smo i tražili: „Dobar dan. Ča delam? Mrvim kukuruz. Ča ne vidite da zavraćem kokoši da ne projdu preko meje. Ča se više pašćim po manje mogu prispit, slabo me služu noge. Nego, ča bi vi dica trebali?“

Evo došli smo malo porazgovarati kako je to bilo kad ste vi bili vatrogasac, a rekli su nam da ste vi sada najstariji veteran pa ako bi nam imali volju malo o tome popričati.

„Lako ti za volju samo ča više nima vrimena ki slušat, svi su u nikakvoj preši koda ji sam vrag goni. Nego, recte vi meni ča bi vi tili čut. Ajd simo na verandu da nas ne satare ova žara Božja pa ćemo polako, od Poncija do Pilata.“

Nizala se pitanja, a djed Stipa, onako jedva dočekavši da ga ima tko slušati ispričao sve pa čak i više od onog što smo mislili pitati čudeći se koliko je uživao biti vatrogasac i koliko mu je to u životu značilo. Intervju se pretvorio u monolog koji smo nazvali „Priča vatrogasnog veterana“.

Kakvi smo mi vatrogasci bili! Svi obučeni jednako, kaj slika, a tek konji od Mike Cara ki su vukli pumpu, najlipši u selu. Ma dobro, dobri su i ovi današnji vatogasci, ali je to nikada bilo drukčije, finije, gospockije i svi su držali do vatrogasca, a glej sada. Niki ji ne vidi kad goru i branu tuđe zadnjom snagom da ne moreš pojt po crnoj zemlji samo ji vidu kad sidu u birtiji i klatu okolo navi vatrogasni igra kakove su kod nas u proliće.

Eto, moj je ded Toma bil osnivač društva s učiteljem Plivelićem, otac je bil vatrogasac, ja vatrogasac i sva moja dica i sad i praunuki. Bit će tako dok nas bude krpa jerbo to ide s kolena na koleno u puno oštarski familij. Eto kako je to kod nas krenulo.  Pet godin prije '902. su naši tili osnovat DVD, al' jim gospoda nisu dali dok to ni napravil pokojni učitelj Franja Plivelić na samu Veliku Mašu '902. godine.

Mene je otac, dok sam bil deran, dopeljal u vatrogasce još '38. godine kad je bila nikakova vježba i otad se iz vatrogasci nis maknul. Još se uvi godina ćutim vatrogascem pa kad zasvira sirena sitim se malega Jive Adamova ki nas je prije s trubljikom pozival s Marmontova mosta na uzbunu. I ne samo kad je gorilo, moralo se pojt i na vježbe. Til sam dojt umoran iz majdana pa na vježbu kušat pumpu jer je morala bit ispravna i spremna ako, ne daj Bože, kadi plane.

I tako, lipi moji, mučili smo se sve do '59. kad smo napravili dom i dobili od Ogulinci polovneg ševroleta. Ki nam jeo onda bil ravan. Kašnje smo dobili vojni kamion Pragu i vrgli na nju cisternu i otad smo mogli gasit i pakal ako zatreba. To je tada bila sila. Al' najveća sila su ljudi, a vatrogasac prije sveg mora bit čovik, plemenit čovik. Ako nisi takav da moreš kad gori pomoć i prijatelju i neprijatelju u potrebi nisi za vatrogasca, jerbo kad gori ne pita se ča gori i kemu gori nego kadi gori. Rekal je stari Plivelić da je vatrogasac dobrotvor ki bez plaće i pofale dela dobra djela i pomaže znanom i neznanom kad mu je pogibelj pred vrati. Te misli su me cili život vodile da se mora svakem priskočit u pomoć ča bi trebali svi delat da nam život zbog teg bude ispunjen zadovoljstvom.

Eto tako, lipi moji, takovi su bili prije vatrogasci, a takovi su i dan danas jerbo iako sam star takove mi stvari ne promiču i sretan sam zbog teg. Lipo mi je i kad vas vidim u vatrogasni odora, kad vidim ča naši dečki delaju i kuliko su cinjeni i kuliko ste vi mladi samo pehari donesli u zadnji desetak godin da ji ni kadi metnut. Lipo mi je oko srca kad mene, avako stareg, zovete na skupštine i godišnjice, kad se dobije medalja za staru slavu i nekadašnje zasluge. Fala jim ča naši sadašnji vatrogasci nas stare veterane ne zaboravljaju.

Eto, star sam, znam ča me čeka al mi ni ničegar žal, jedino mi je žal ča neću vidit svojega sprovoda kad na me dojde red. E, vam je to smišno, a ja znam da će me moji vatrogasci lipo odnest na zadnji počinak, onako svečano, pročitat dvi tri riči i reć bil je dobar i ča mi više treba.

Završetkom razgovora postali smo nekako tužni, a opet zadovoljni i tek sada shvaćamo da smo i mi kao vatrogasna mladež dio jedne zajednice, ekipe, nečeg velikog. Ostali smo bez riječi, a stari je vatrogasac shvatio kakve nam se misli motaju po glavi i otpravio nas riječima: „Ajte doma, ča ste se preklopili, evo noći, a jutro se ide u školu. I nemojte baš sve napisat ča sam vam rekal.“

 

 

*delam-radim, *zavraćem-vraćam, *projdu-odu, *pašći-žuri, *prispit-stignuti, *preši-strci, *ki-tko, *ji-ih, *Velika Maša-Velika Gospa, *deran-dječak, *ćutim-osjećam, *Jive-Ive, *trubljika-truba, *pojt-ići, *dojt-doći, *majdan-kamenolom, *kušat-isprobati, *kašnje-kasnije, vrgli-stavili, *jerbo-jer, *kadi-gdje, *dela-radi, 




CMS za škole logo
Osnovna škola "Josipdol" / Karlovačka 17, HR-47303 Josipdol / os-josipdol.skole.hr / ured@os-josipdol.skole.hr
preskoči na navigaciju